U novom ciklusu Željka Korena autor nas vodi na svoj put prema unutrašnjosti u predstavi rada kao svojstvene samohipnoze kako bi se domogao svojih najdubljih misli pa i potakao promatrača da u sebi traži isto. Inspiriran postignućima suvremenog čovjeka njegov rad temelje pronalazi u psihologiji kako bi na kraju eskalirao u ekranima fraktatične strukture. Na ovoj relaciji kao logičan nastavak na dosadašnje stvaralaštvo autor pokušava opisati prirodu osobnosti koja se prostire duž spektra dviju krajnosti.
U dramatičnom kontrastu svjetla i tame motivirajuće svjetlo i njegov prodor u tamnu strukturu slike prikazuju volju za ogoljenjem intime, izazivaju promatrača da obrati pozornost na želju za pomakom iz uobičajenog stanja. U zamrznutom pokretu recipira postojanje kroz svjetlo i mrak te signalizira na potrebu za uočavanjem usamljenih predmeta, aviona, broda, stabla, stolice, individualca koji je otkriven, zatečen, i pozvan da sudjeluje u procesu. Ono što je obasjano svijetlom prisiljeno je na djelovanje i samosvjesnu kreaciju postojanja.
U ovoj selektivnoj ispovijedi Željka Korena promatrač je voajer koji ne može postati dio surealne vizualizacije prostora iako dimenzijama formata autor pokušava izolirati gledatelja iz vanjskog svijeta i uključiti ga u radnju. Slike impliciraju na ograničenost naše spoznaje i kreiranje života u strahu i željama. Isječene zrcalne analize, prozori prema novom prostoru elementi su za razumijevanje narativnog karaktera priče ploha zasićenih staničnim točkama. Konstrukcije utopljene u cjelinu poput zaslona video igrica i portala odaju konkretnu validaciju prostora i klasičnih slikarskih zadataka. Karakterističan primjer metafizičkog slikarstva prikazan je u statici pokreta uklopljenog u okolinu bez narušavanja prostora pozornice.
Ana Filipović
