Ljepota umjetnosti ne leži samo u ostvarenim vizualima i konstrukciji preusmjerene estetike već i u procesu stvaralaštva jednog umjetnika, o njegovom intimnom doživljaju životnosti, i teškom putu kako bi postigao svoj cilj.
Kontinuirano pojavljivanje zoomorfnog motiva vuka u Parićevim vizualizacijama, korporativnog ali i usamljeničkog bića, idealna je personifikacija jednoj od dualnosti u egzistencijalnom programu čovjeka – pitanju socijalizacije ili isključenosti iste. Mistična prezentacija važnih životnih sekvenci ovdje pribjegava u autoru inherentne konstrukcije binarnih suprotnosti poput onih dobro-zlo, tama- svjetlo, pozitiv-negativ, artificijel nost-prirodnost te izvjesnost-neizvjesnost. Senzibilnim pristupom temi obitelji autor ostvaruje prizore amblematičnog rezorta dok s druge strane bez gravitacije egzistira pozornica za igru u dubokom mračnom ambijentu. Propitujući estetiku varijacijama u gradaciji akromatskih geometrijskih i organičkih oblika eksperimenti u spreju postaju predstava o čovjeku kao o misli kojom je zaokupljen. Jasno je kako u semantičkom smislu Parić ostavlja tragove koji insinuiraju relacije te osobne transformacije i metamorfoze pa tako nastaje cjelovit dosje koji se tiče akta života. U vrtložnoj kompoziciji uzoraka Parić uspostavlja kontakt s novonastalom tvari, a osjećaj za kvalitetu tana pospješuje pojavnost minimalističkog izraza u kojem entropijska eksplozija iz konzervirane mase odgovara sjaju estetike oštećenih crno-bijelih fotografija. Intergracija perspektive bez puno korekcije odvija se u aktivnosti organičkih ploha ispred i iza linije trokuta čime kompozicija zadobiva identitet dramatične montaže. Opažanje i mišljenje ostaje konstantno i stabilno dok se iz prizora u prizor na organičkim i geometrijskim oblicima izmjenjuju količine tereta nanesenog materijala, pa negdje u prvi plan izlazi gusta tamna smjesa dok u drugima opstoji prozračna i lebdeća asocijacija delikatno prorijeđenog materijala. O identitetu prikazanog jasno svjedoče nazivi djela, a kompletnost ciklusa ogledava se u repetitivnim uprizorenjima dominirajućeg motiva te u dosljednosti u izvedbi. U krajnjem promatranju inkorporacije u tehničkoj izvedbi činjenična je blaga tendencija mentalističkom pristupu i ustupanje prostora spiritualnom i mističnom čemu najviše pridonosi prisutnost linčevske estetike teatra i zastora u koegzistenciji s difuznim svjetlom u tami.
Ovaj zaokruženi likovni eksperiment mogućnost je koja je čovjeku urođena od iskona – moć direktnog upravljanja danim vremenom, pogled na prošlost kako bi osjetili budućnost, umijeće mirovanja i radovanje dok se gubimo u osobnim procesima.
Ana Filipović
